Iz medija: Mensur Seferović: Dražina rehabilitacija ne tiče se samo Srbije

Mensur Seferović je vjerovatno najstariji živi i jedan od najaktivniji bh. pisaca i historičara koji još stvara. Rođen je 1925 u Mostaru. Bio je učesnik NOB-a, te jedan od onih koji je učestvovao u pripremanju ZAVNOBIH-a.

Do minulog rata živio je u Beogradu, gdje je penzionisan kao pukovnik bivše JNA. Bio je direktor Vojnohistorijskog instituta u Beogradu. U egzilu, u Čikagu je od januara 1995., i kako to kaže u ekskluzivnom intervju za “Dnevni avaz” u Ameriku je stigao sa deset kofera knjiga, ali je više hiljada knjiga i ogromna lična biblioteka ostala iza njega u Beogradu.

Od ukupno 23 objavljene knjige, u Čikagu je objavio šest knjiga.

Napisali ste 23 knjige. Ne posustajete i u ovim poznim godinama zivota (87). Otkud crpite tu intelektualnu energiju? Što vam je najveći motiv u pisanju?

Motiv za moje pisanje koje svjedoči od Drugog svjetskog rata do naših dana je u iskustvenim porukama da čovjekovo bogatstvo čini njegovo znanje i humanost, da stvarna vrijednost nije što je čovjek skupio za sebe, već šta je drugima dao i ostavio, to se pamti i ne zastarjeva, ne zaboravlja, da to ne mogu  otpuhati orkanski vjetrovi ni morske struje. Moji prvi ozbiljniji zapisi o drugima pojavili su sa sa knjigom  “Drugovi iz bataljona”, koja je objavljena 1955. godine, pod uredništvom pjesnika Maka Dizdara, a dvije godine kasnije  promovisane su i druge knjige “Tajna partijske ćelije” i “Bataljon u okupiranom gradu”. Od tada pa do danas, dokument je temelj u mom radu, u tim i u sljedećim knjigama, crvena nit pripovijedanja. Tako bilježim doživljaj, dopisujem nove i istražene činjenice, upečatljive pojedinosti, pišem o životu s lica i naličja, dajem sliku ljudskih sudbina, bez mistifikacija i retuširanja, ostajući stalno sumnjičav i kritički usmjeren ako imam samo jedan izvor informisanja, u želji da se izbjegne jednostranost i neobjektivnost.

Istina je najubojitije oružje

Sve to što opisujete nije bilo lako postići u minulom sistemu vrijednosti, koji je bio prepoznatljiv po jednostranom tumačenju. Kako ste se, zapravo, tome odupirali?

Biće da su moje profesionalno angažovanje prvo prepoznali mnogi književni kritičari, među njima i osam akademika, koji su mi podarili povoljne prikaze, poput istaknutog kolumniste u Elija Fincija, koji je u svom književnom ogledu povodom knjige “Pred ocima grada”, u “Politici” – napisao da se knjiga odlikuje autentičnom atmosferom “što se neda postići bez temeljnog ličnog poznavanja ljudi, ideja, ciljeva, uslova, onoga što istinu o sebi čini punom životnom istinom”. A, istina je kao što i Vi dobro znate – najubojitije oružje pisca.

Moram Vas pitati – koju temu u ovim poznim godinama života još kanite obraditi, zapravo – koja je vaša knjiga još nenapisana?

U mojoj  najnovijoj knjizi “Život piše svoju priču” biće četrdesetak dokumentarnih pripovjesti koje čine isto toliko životnih istina i bez partijskih, vjerskih, državnih i ideoloških programa, jer svaki događaj je jedan bljesak života i vremena, glas pojedinca ili kolektiva, svijet za sebe. U njima su i moja familija i neki prijatelji. Tekstove moje nove knjige u pripremi za štampu prihvataju kao aktuelne spisateljske spoznaje i iskustvene životne priče, ispisane kako ih je život nanosio i obilježavao.

To su i zapisi o generacijama koje su “boljele  tuđe rane”, sazvježđa o običnim ljudima za sva vremena”, polemike, suprotstavljanja i podrške, prepuštajuči poslijednju stranicu čitaocima. Ukratko, u pitanju je  istraživačko novinarstvo, za koje je potrebno dosta znanja, vremena i upornosti.

Nedovršeni konflikt

Je li taj naslov, te Vaše knjige, poruka za budućnost ili nešto treće, u situaciji u kojoj mnogi govore, da je minuli rat – tek samo “nedovršeni” konflikt?

U svemu tome ima i dosta simbolike, jer je to i Izetbegovićeva i moja  poruka da  se mora preboljeti zlo i nastaviti zajednički život u BiH od strane svih poštenih ljudi. Oni ostali su u Hagu i po drugim zatvorima.

Bili ste u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu i kroz ruke  Vam je prolazilo dosta građe koja sigurno nije objavljena ili dovoljno obrađena od naših historičara . Šta o tome možete reći? Zašto se o nečemu još uglavnom šuti?

Pazite, imao svojevremeno objavljenu knjigu o Titu – „Prvi vojnik revolucije“, kada sam pozvan da iz centralnog armijskog lista pređem u Vojnoistorijski Institut i radim na pripremi dokumenata za pripremanje ratnih memoara maršala Tita, da pored trojice pukovnika historičara budem urednik za 1941. godinu. Bila je to afirmisana kulturna institucija, koja je tokom godina, pored ostalih izdanja, objavila 180 Zbornika dokumenata i podataka o NOB-u, i to u 16 tomova, gdje o BiH govori u IV. tomu sa 35 knjiga. U  14. tomu su objavljena četnička dokumenta u nekoliko knjiga, zatim partijska dokumenta, razni dokumenti Vrhovnog  štaba i drugih tematskih područja, što je jedinstven slučaj izdavačkog naučnog poduhvata u vojnoj historiji svijeta. Nakon dvije godine rada moj izvještaj o tome šta sam istražio i saznao i prijedlog da se dostavi maršalu nije usvojen, a tražio sam da  Tito odgovori na naznačena i obrazložena pitanja , jer to može samo on. Nadobudno rukovodstvo se radije odlučilo da se Titu prepusti o čemu će da govori.

Hoćete reći da odvajkada postoji organizirani napor da se dio zajedničke historije posebno one bosanske – adaktira? Šta se nakon tog odbijanja Vašeg rada dogodilo?

Ja sam tada zatražio da se vratim u svoju raniju redakciju. Ali, u godinama koje su nadolazile bilo je očito da je interes u Beogradu za Titove ratne i poratne memoare potisnut i gurnut u stranu, u zabrav. I onda su se historičari počeli javljati u štampi sa svojim prilozima. Za istraženu i prikupljenu dokumentarnu građu, za Titove memoare ne zna se gdje je zalutala, u čijim je rukama.

Kako onda saznati dio istine koja se za vrijeme Titove vladavine događala svima nama? Kako recimo zaokružiti brojke stradalih? Imate li neku konkretnu primjedbu na dosad prikupljenu historijsku građu?

U čikaškoj Bosanskoj biblioteci jednoj ženi diskutantu odgovorio sam  da su je njena neupućenost i neznanje odveli u stranputicu, kad kaže da je „tek u Americi saznala šta se stvarno dogodilo u vrijeme ratno u njenoj Hercegovini”. A molim vas, objavljeno je 70 knjiga, među kojima su se isticale četiri knjige „Hercegovina u NOB-u“ ( 3400 strana) o tome. Susreli smo često puta i kritičke prigovore, javljaju se i u štampi, recimo – zašto se ne otvaraju zabetonirane jame u kojima su nevine žrtve rata, velikom većinom srpske nacionalnosti.

Zvučite polemično, kao da prizivate raspravu o tome?

Pa eto, neki opet ukazuju da se „od jednog kostura stvara deset žrtava“, poput jame Čavkarice. Mislim i na tvrdnje mr. Seada Ćupine (2006.) u njegovoj knjizi da je u jamu u Čavkaricu bačeno gotovo 1700 Bošnjaka, žena i djece, a u sudskim procesima zločincima, kao i u drugim knjigama, dokazano je da je bačeno 375. Tu je poginulo sedam članova  porodice partizana i generala Asima Pervana: otac i majka, dvije sestre i tri brata. Pisao sam o tome mostarskoj “Novoj slobodi” i tražio i spravku, ali odgovora nisam dobio.

 Znaju li naši historičari za sve adrese gdje tražiti autentičnu građu? Je li ta građa uopće dostupna danas?

Kada je Tito umro maja 1980. pojavilo se prvo izdanje ilustrovane publikacije o maršalu Titu na šest jezika, našem, engleskom, francuskom, ruskom, njemačkom i arapskom, koju sam napisao u koautorstvu sa Vladimirom Hlaićem. Nažalost, historičarima koji dolaze iz svih krajeva države u Vojnoistorijski insititut – nije dostupna  arhiva  presonalnog karaktera, odluke i kazne za ratne i druge  prestupe. I moji intervjui sa Titovim saradnicima u ratu i kasnije na 1618 strana takođe su u Insitutu i ne znam kakva je njihova sudbina. Ja, nažalost, nemam niti jedan primjerak, osim pitanja sa komentarima od kojih se može objaviti cijela knjiga.

Govoreći o rehabilitaciji Draže Mihailovića, koliko je to samo “unutrašnje” pitanje Srbije kako insistiraju u Beogradu?

Naravno da rehabilitacija Dragoslava Mihailovića nije samo unutrašnje pitanje Srbije, jer njegova vojska je činila teror i zločine i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i čitavom regionu. Nakon trogodišnjih žestokih okršaja partizanske i četničke vojske, koja je poražena u borbama na Neretvi, Ministarstvo inostranih poslova Velike Britanije  je 7. decembra 1943. obavijestilo  svog ambasadora u Vašingtonu “da Mihailović ne samo da nije ni od kakve vojne pomoći za saveznike, već je postao izražena prepreka bilo kakvom obliku jugoslovenskog jedinstva”.

I da je Mihailović toliko “opsjednut opasnošću od komunizma da je otvoreno priznao da više voli da brani Nedića i Nijemce nego da se potčini partizanima”.

Uloga Mustafe Mulalića

Draža očito nije bio sam; imao je neke “neočekivane” saradnike. Šta još ne znamo ili malo znamo oko toga?

Pa recimo, da je u to vrijeme u propagandnom centru ravnogorskog pokreta bio i predstavnik beogradskog muslimanskog  jezgra – Mustafa Mulalić. Draža Mihailović ga je novembra 1943. povukao u Štab Vrhovne komande jugoslovenske vojske u otadžbini. Mustafa je bio publicist između dva posljednja  svjetska rata, Livnjak i Hercegovac, narodni poslanik Jugoslovenske nacionalne stranke, pisac knjige  “Orijent na Zapadu”, talentovani govornik i autor, urednik lista “ISTOK- Masrik”, “glasila jugoslovenskih muslimana u slobodnim jugoslovenskim planinama”.

No, ubrzo je postao i potpredsjednik srpskog nacionalnog komiteta i bliski Dražin saradnik. Služio mu je vjerno do kraja rata, a po izdržavanju zatvorske kazne radio je do svoje  88 godine života. Mulalić je svoje zapise o ratnim zbivanjima predao u Gazi Husref begovu biblioteku u Sarajevu, više većih i manjih rukopisa  (pripovjetke, romane, hronike i druge zanimljive tekstove, značajan prilog kulturnom i političkom životu BiH. No, Mulalićeva promišljanja kako su se prikupila i rastočila, uz svetosavsku lampu, nevelika muslimanska ravnogorska – više politička nego vojna- jezgra u istočnoj Bosni 1944-45 godine, gdje se u sunovratu cjelokupne četničke vojske Draže Mihailovića zagubio  general ‘Đerzelez’, usamljen sa barjaktarom Vojske za jedno ljeto, o čemu sam napisao i objavio knjigu pod istim nazivom, a koja je izašla 1999. u izdanju Bosanskog kulturnog Centra.

Zašto u Beogradu recimo nisu tako “bolećivi” prema kralju Petru kao prema Draži. Pisali ste o tome kako su Petrove kosti ostale ukopane u Čikagu, a da niko ne govori o njihovom izmještanju u Srbiju; zašto?

Istraživao sam to pitanje odavno, a nedavno se samo po sebi aktueliziralo. Na pravoslavnom groblju, udaljenom tridesetak kilometara od Čikaga, u Libertivilu, saveznoj drzavi Ilinois, godine 1980. podignuta je nova crkva i velika zgrada Srpske pravoslavne bogoslovije ‘Sveti Sava’. Tu sam saznao da je spomenik Draži Mihailoviću podignut desetak kilometara bliže gradu na starom pravoslavnom groblju. Pored spomenika susreo sam Crnogorca koji je posječivao oba groblja, jer su u nijima sahranjeni članovi porodice. Posvađali su se svojevremeno federalisti, koji su podržavali zvanišnu crkvu u Jugoslaviji, i raskolnici, koji su bili na suprotnoj strani. Vodili su, godinama, i sudski spor oko podjele crkvene imovine, pa su tako groblja podjeljena, kao i živi i mrtvi. Moju pažnju privukla je veća zatvorena kapela, a niko da kaže da je u njoj sahranjen posljednji srpski kralj Petar II Karađorđević.

Šutnjom o kralju Petru, ovdje i posebno u Srbiji, kao da se želi potisnuti u zaborav njegov život i rad i njegov antifašizam.

U čemu se ispoljavao taj njegov antifašizam i da li mu se zapravo to spočitava u Srbiji?

On je svojim ukazom smijenio Dražu Mihailovića, dakle – komandanta vojske u okupiranoj otadžbini. Desetak dana kasnije,12. septembra 1944, kralj Petar II se na londonskoj radio stanici obratio Srbima, Hrvatima i Slovencima govoreći o ‘sudbonosnim i za Jugoslaviju velikim danima, kada pobedonosne armije Sovjetskog Saveza stoje na našoj granici s jedne strane, a američke i engleske s druge strane’, pozivajući  ‘da se ujedine i pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom”, jer je s njegovim  punim znanjem i odobrenjem kraljevska vlada dr. Ivana Subašića zaključila važne i korisne sporazume sa tom našom narodnom vojskom, koja je jednodušno priznata od naših velikih saveznika.

Znači li to da naučna i politička misao u Srbiji doista izbjegava izreći vjerodostojni sud o svom poslijednjem kralju, dok se oko Draže sve ispolitiziralo?

Slušajte, kad je već Skupština Srbije donijela  najblaže rečeno nelogičnu  odluku o izjednačavanju partizana i četnika kao antifašista Drugog svjetskog rata, onda bi bilo isto tako logično da  zvanična Srbija i narod  prihvate i kralja Petra II kao antifašistu, Srbina koji je krajem rata podržao partizansku vojsku. Ne postoji crni lug kojim se sve to može zasuti. Ili gumom izbrisati. Vjerodostojne historijske činjenice, kao i gradjansko pravo nalažu da se kralj Petar II sahrani u porodičnu grobnicu u Oplencu. Uostalom, posmrtni ostaci pjesnika Jovana Dučića iz ovog groblja u Čikagu  preneseni su i sahranjeni u trebinjskom kraju, rodnom mjestu ovog srpskog pjesnika i diplomate. Meni, kao posmatraču zbivanja oko nas, sudbina posljednjeg srpskog kralja ostaje nedovršena priča.

Erol Avdović (Dnevni avaz)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: